Na današnji dan slavimo Božić, odnosno dan rođenja Isusa Krista. Zajedno s Uskrsom i Duhovima, Božić spada među tri najveća kršćanska blagdana.
Blagdan je uveden u Rimu u VI. st., a zabilježen je prvi put 354. Za Rimljane je to bio dan sunca, svečani početak novoga života u prirodi, kada dani postaju duži, a sunce potiskuje tminu.
U hrvatskom folkloru uz Božić se vezuje ciklus narodnih običaja koji počinju u studenome Adventom (Došašćem), a završavaju prvih dana siječnja (Sv. Nikola, Sv. Lucija, Sv. Barbara, Badnjak, Božić, Stjepanje, Ivanje, Nevina dječica, Nova godina, Tri kralja). Na sam Božić ponavlja se cio niz običaja započetih na Badnjak (ili već prije njega). Tako su u sobi na stolu obvezni plitica s izniklom pšenicom, posuda s različitim vrstama žita, božićna svijeća (ili više njih), posebni hljebovi kolači; na ognjištu zapaljen panj badnjak; na podu razasuta slama ili sijeno; u kući ili na njoj zelenilo.
Većina pripadnika seoske zajednice odlazila je na polnoćnu misu. U skladu s predodžbom o Božiću kao blagdanu mira, u nekim je krajevima (Primorje, Žumberak) vladao običaj tzv. mirboženja: po izlasku iz crkve zavađene bi se osobe pomirile međusobnim pristupanjem te božićnim čestitanjem uz rukovanje i ljubljenje. Nakon polnoćke je završavao post, pa su se jela mesna jela, posebice hladetina i pečena ovca ili svinja (pečenica, zaoblica); po ovčjoj plećki gata se o budućoj godini.
Općenito se Božić drži danom kad u kući mora prevladavati obilje, posebice u jelu i pilu. Važnost se pridavala prvomu dnevnom čestitaru (polaznik, položaj, gost); radi osiguravanja boljitka doma i obitelji bilo je poželjno da to bude mlađi muškarac, k tomu zdrav i uspješan, pa je njegov izbor bio dogovoren. Uz formulativan iskaz čestitke polaznik je morao čvrsto sjesti (radi dobrog lijeganja peradi), te je bio posut žitom i obilno pogošćen. Uobičajeni su bili i ophodi skupine čestitara-pjevača: u jadranskom području koledari (koleđani, kolijani); u sjevernim krajevima betlehemari (s rasvijetljenim jaslicama). U Slavoniji se toga dana izvodio igrokaz biblijskoga sadržaja Adam i Eva. Nasuprot gradskim sredinama, gdje su se svi ukućani različito darivali, na selu se samo djeci poklanjalo lješnjake, orahe i sl., odnosno momci i djevojke kao znak naklonosti razmjenjivali su crvene jabuke. Obredno se darivalo i vodu, bacajući u bunar žito, vino ili jabuku, prenosi Hrvatska enciklopedija.
Na Stjepanje se u sjevernoj Hrvatskoj jahalo, pa i utrkivalo na konjima; na Ivanje, osim blagoslova vina u crkvi, božićna se slama iznosila iz kuće i stavljala na voćke; na dan Nevine dječice (Mladinci, Herodešovo) šibalo se djecu i mladež svježim prutovima. Na jadranskim otocima uvriježen je bio šaljiv običaj da se dva dana nakon Božića bira »seoski kralj« među mještanima (na nekoliko dana ili čitavu godinu), koji je imao i određene ovlasti. Na Novu godinu ponavljali su se običaji prvoga dana Božića kao posljedica prastare predodžbe, duboko ukorijenjene u puku, da je Božić i početak buduće godine.
Ciklus božićnih običaja završava na Tri kralja: to je posljednji dan koledanja, paljenja svijeća, blagovanja božićnih hljebova, a održava se i ophod zvjezdara, te svećenikov blagoslov kuće. Premda skup božićnih običaja sadrži mnogobrojne hrvatske etničke i lokalne osobitosti, mnogi od njih ukorijenjeni su u europskoj kršćanskoj kulturi, stoji navedeno na Hrvatskoj enciklopediji.
