E, da, poklade su i ludi su dani. Narod je uvijek volio poklade ili fašnik, kako ga je zvao jer je to bilo i jest vrijeme kad se moglo bez sankcija progovoriti o nekom događaju ili se ismijavati od nekoga ili nečega.
Fašnik u Kutini, popularno zvan FUK, održavao se u Kutinskom selu od prošlog stoljeća sve do danas bez prestanka. Općenito u cijeloj Moslavini Fašnik je bio zastupljen. U nekim su mjestima čak izdavali i fašničke novine. Moslavci su se voljeli maškarati, kako kažu, a posebno veselo bilo je po selima, jer su maskirane povorke ophodile selom cijeli dan i uveseljavali ostale. Možda nemamo bušare, zvončare i svakojake maske karakteristične za pojedini kraj Hrvatske ali imamo jedan karakterističan pokladni obred upravo u Bijeloj Moslavini, njega izdvajamo. Slavica Moslavac:
Svim krajevima zajednička je lutka koja je krivac za sve loše što se tom kraju ili mjestu događalo kroz vrijeme. Nju izrađuju, njoj sude i nje se rješavaju na najrazličitije načine. Evo kako je to bilo u Moslavini:
Što se Bilogore tiče, situacija je vrlo slična. Kako navodi Gordana Marta Matunci u svojoj knjizi „Djeca se šale“ i ovdje su najomiljeniji likovi bili baba i djed, svatovska povorka na čelu s trudnom mladom, cigani, ciganke ali i vodboj i astermant i druga danja- mitološka bića s Bilogore. Pravilo je bilo, u maškarama bez pravila, da se muški obvezno preoblače u žene, a isto tako i žene u muškarce. Odjeća se oblačila naopako, zdrapana, prevelika, pretijesna, a lice se pokrivalo koprenom, izbušenom krpom, vrećicom, jastučnicom, papirnatom ili drvenom maskom, bojalo se garom, brašnom, pepelom. Sve se to radilo s jednim ciljem-otjerati zimu, mrak, studen i svako zlo što dalje od sebe. Zato se skače, pleše, pjeva, viče, lupa, razbacuje pepeo, pijesak, pljeva, zvoni, radi buka.
Najluđe je svakako bilo u nedjelju prije samog Fašenjaka, ali i na sam Pokladni utorak. Maskirane povorke, ophodile su selom, bivale darivane ili ne, svejedno, veselilo se do duboko u noć.
Jeste li znali?
Poklade u Srijemu i Slavoniji imaju posebnu priču i oduvijek su počinjale na Svitlo Marinje, 2. veljače, odnosno na Svijećnicu. Najznačajniji su njihovi posljednji dani, deset dana uoči Pepelnice. Tad su u punom jeku i svaki dan nosi svoj naziv i ima značenje. Uglavnom su ti dani pripisivani ženskom rodu, da se udalje od raznih kućanskih poslova. U selu Bogdanovci, nadomak Vukovara ,poklade su se održavale naveliko do Domovinskog rata te su nakon povratka oživjele, ali ne u tolikoj mjeri i radosti kao nekada.
Pokladne dane Bogdanovčani su nazivali:
SRAMOTNI PONEDILJAK – Sramota je bilo radit’ ponediljkom, što će svit kazat’ ako se radi?
BOLNI UTORAK – Bolit će vas sve ako se radi utorkom, bolje i tad ne radit’ ništa.
VRTIĆEVA SRIDA – Ne valja ništa radit s onim što se vrti (mislilo se na snovanje, predenje, prelju, singericu i sl.), jer će se onom tko bude radio, vrtit u glavi.
DEBELI ČETVRTAK – Toga dana se kuhao grah, ponajviše s rebrima, jezikom, kako gdje, a jelo se po devet puta na dan, svaki puta pomalo.
MIŠJI PETAK – taj dan ne valja radit’ ništa od ručnog rada, sve će se isjeć’, jer će miševi progrist’.
ZAKLOPITA SUBOTA – taj dan ne valja ništa počimat’ niti tkat’, jer su stative zaklopite, ne otklapa se ziv.
OTKLOPITA NEDILJA – toga dana se može tkat’, otklopit’ je ziv, al’ je nedilja pa se opet ne može tkat’, griota je, a i velike poklade su.
POKLADNI PONEDILJAK I UTORAK –
Na pokladni utorak je pravita igranka u domu, pjevalo se, igralo, tamburaši su svirali, jelo se i pilo sve do 11 sati navečer, a tad zvone crkvena zvona, da se narod raziđe, pođe svojim kućama i tada počinje Korizma.
U utorak ludilo završava zvonjavom crkvenih zvona u 23 sata. To je znak da se narod raziđe i poklade završavaju.
Slijedi Čista srijeda, dan posta i nemrsa i počinje Korizma.